Gospodin Čargo mi je već duže vrijeme "dugovao" svoja razmišljanja o tome kako urediti prostor ispred Batarije i istodobno se oduž...
Urednik
Spomenik Antunu Matijaševiću Karamaneu
Piše: Boris Čargo
Nepovoljne vremenske prilike nedavno su devastirale okoliš Gosipne batarije, slomivši i srušivši u dva navrata najveći dio borovih stabala. Prvi put to se dogodilo s istočne strane Batarije kada je ispred njenog ulaza i u dvoru vrtića palo nekoliko stabala, odn. njihovih grana od kojih su neke veličinom bile poput stabala. Sreća je da se tog trenutka nitko od djece i roditelja nije našao na tom mjestu. (Treba reći da se na istom mjestu i dvije godine prije, usljed ne tako jakog vjetra u ljetnim mjesecima srušila jedna grana bora ispred ulaza u Batariju oštetivši nekoliko automobila).
Godinu kasnije došlo je do većeg rušenja borova sa sjeverne, zapadne i južne strane Batarije. Ovog puta razmjeri rušenja su bili znatno veći i ponovno je sudba htjela da nitko od djece, roditelja i prolaznika ne bude u blizini. Ne treba posebno isticati da se sve događalo ispred Osnovne (i Srednje) škole. U oba slučaja gradske su vlasti očistile teren od granja i debalâ, no ovog puta su i išli i korak dalje predvidjevši mogući pad preostalih borova, te su ih selektivno posjekli.
Sječa borova potaknula je g. Nikolu Kežića na pokretanje javne rasprave o uređenju cjelokupnog prostora, na kojoj su tijekom rasprave i glasovanja, većina sudionika zahtjevale ponovnu sadnju borova.
Ovo bi bio u najkraćim crtama sažetak događanja na ovom prostoru, a ja se javljam s prijedlogom kome posvetiti taj središnji prostor grada Visa sa smjernicama njegova uređenja. Kažem smjernicama, jer se ne osjećam dovoljno stručnim za iznošenje svoje vizije hortikulturnog uređenja cijelog prostora. Za tako nešto treba angažirati stručnjake pejsažne arhitekture i one u hortikulturi.
Vjerojatno će se svi složiti da je grad Vis grad spomenik; dovoljno je spomenuti da početci urbanizma na hrvatskom prostoru su upravo ovdje u Visu, da je ovo grad koji se razvio uz ostatke Isse, grada koji je svojim osnutkom (gradnjom), uveo današnje hrvatske prostore iz pretpovijesti u antiku. Grad je to čiji su tadašnji stanovnici (uz Farane na mjestu današnjeg Starog grada na Hvaru), donijeli pismenost, uporabu novca, podijelu zemljišta (katastar), demokratsko uređeno društvo na današnje hrvatske prostore. Revolucionarni su to noviteti. Nadalje da ne ostanemo samo na antičkom razdoblju, brojnost palača, utvrda, ljetnikovaca i drugih objekata, jasno govori o dubokoj kultunoj brazdi viške kulture i povijesti. U takvom urbanom ozračju rađali su se, živjeli i djelovali mnogi veći i oni manji, znani i manje znani viški intelektualci.
Lako je zaključiti da je grad Vis „grad spomenik“, ali grad bez spomenika koji bi obilježio mnoge važne događaje iz njegove duboke prošlosti, kao i časne i utjecajne osobe koji su ponikli na njegovoj zemlji.
Ako izuzmemo odnešeni spomenik Lijun, palima u Viškoj bitci 1866. g., primjetljivo je da su se u proteklom razdoblju na Visu podizale samo spomen ploče i oznake o događajima vezanim za II sv. rat. Svi ostali događaji i viški velikani iz njegove duboke i bogate povijesti su potpuno i svjesno zanemareni.
Ovo pišem, jer držim da je došlo vrijeme da se barem dijelom ispravi ta nepravda i to prije svega velikom viškom sinu Antunu Matijaševiću Karamaneu. Istina sjetili su se Višani svojeg sina i prije, pa su mu postavili ploču koja je govorila da je u kući Siminiati na viškom korzu nasuprot općine, rođen viški velikan, no tu je ploču za vrijeme talijanske okupacije skinuo tadašnji gradonačelnik Piero Dojmi di Lupis. Siminiatovi su bili izrazito narodnjački - hrvatski orijentirani, sudionici i hrvatskog preporoda, pa su pojednici prekinuli svoje odnose s Pierom koji je bio zet te obitelji.
Tko je Antun Matijašević Karamaneo? Vjerujem da svi znate podosta o nemu, pa neka mi ne bude zamjereno što ću ovdje ponoviti tek nekoliko kratkih podataka iz njegova života.
Rođen je u Visu 1658, pored Visa školovao se u Hvaru, Rijeci i Padovi, gdje je 1686. g. završio studije. Godine 1688. vraća se u rodni Vis gdje je postao župnikom. Nakon toga otišao je u Rovigo, pa u Padovu i Veneciju gdje je radio kao predavač i odgojitelj. Dugo je živio u Mlecima gdje se družio s iznimnim umjetnicima i znanstvenicima svog vremena. Za cijelo to vrijeme dopisivao se na hrvatskom jeziku s mnogim Splićanima, Hvaranima, Višanima i drugim Dalmatincima. Često je isticao da je Hrvat a ne Talijan i kolika važnost čuvanja vlastitog jezika. Bio je vrhunski intelektualac koji je u svojim radovima pored književnih tema pisao i o onim povijesnim. Mnoga strana djela je preveo na hrvatski jezik, a pored hrvatskoga pisao je i na latinskom i talijanskom jeziku. Njegova znanja o arheologiji su bila na visokoj razini. Matijašević je bio u svoje vrijeme, kako to navodi G. Novak, prvi arheolog Dalmacije od Zadra do Kotora. Njemu se obraćaju i Zadrani i Ninjani i Trogirani i Splićani i Dubrovčani i Hvarani i Perastani i Kotorani, i on svima njima odgovara dostojno znanstvenika svoga vremena i u mogućnostima svoga vremena.
Znanstveni rad koji ostvaruje daje zavidne rezultate i kada je u pitanju epigrafika, numizmatika i uopće poznavanje povijesti, nimalo ne zaostaje za sličnim radovima u Italiji.
Uvodno spomenuti prostor ispod batarije je idealan prostor za podizanje spomenika Karamaneu. Do ovog mjesta već vodi popločana šetnica, a glavni ulazak u perivoj bio bi s sjeverozapadne strane gdje se nalaze lijepe kamene stube tako da je ulaz u perivoj već urađen. Kao lijepi uvod u perivoj na manjem trgu pred stubama nalazi se i reljefno ukrašena kruna bunara. Drugi ulaz u perivoj bio bi sa suprotne istočne strane, od Kuta. Istovremeno cijeli prostor je okružen lijepom i skladno građenom Gospinom batarijom, Osnovnom (srednjom) školom, kulturnim centrom s gradskom knjižnicom, te neoklasicistička zgrada nekadašnje škole, danas učilište VERN, stvarajući mali viški „kampus,“ prostor u kojemu će se odgajati, obrazovati, kulturno osvješćivati i družiti Višani i uživati u lijepom pogledu na višku uvalu. Logično se nameće da taj „kampus“ u svom prostoru zaslužuje ovog znamenitog viškog sina. Ovo svakako treba biti središnji spomenik i perivoj grada Visa, čije hortikulturno uređenje trebaju osmisliti stručnjaci, ne pukim sađenjem borova, već različitim sredozemnim raslinjem. Mislim da je ovo mjesto najpodesnije jer je i središnje mjesto grada Visa koje povezuje Kut i Luku.
Spomenik bi trebalo postaviti u punoj veličini s rekonstrukcijom odjeće na temelju sačuvane slike, a u skladu s vremenom njegova življenja. Trebalo bi ga izraditi u bronci na kamenom postolju koje bi se nalazilo na nekoliko kamenih stuba s pločom o najosnovnijim podatcima o njegovu životu i radu, te viškom zavičaju. Ja ga vidim kao osobu u sjedećem položaju zadubljenu u prevođenje – pisanje ili pak čitanje, dakle u knjigu koja jer i obilježila velik dio njegova života. Takav spomenik bio bi i lijepi poticaj viškoj djeci da od samog početka svojeg školovanja spoznaju vrijednost obrazovanja, knjige, naspram svega onog što se danas nudi putem različitih oblika medija, na kojima se ističu kojekakve društvene vrijednosti ili ne vrijednosti. No ovo je moj subjektivni doživljaj, a ako ikada dođe do podizanja ovakvog spomenika njegov izgled odrediti će za to sastavljena komisija i sam umjetnik koji će ga oblikovati.
Vizuelni doživljaj za grad biti će poseban; ulazak posjetitelja u višku luku i njegov prvi dodir s gradom, onaj pogled s broda, ukazati će se posjetitelju velebni spomenik. Ovaj doživljaj biti će znatno snažniji za sve one koji u Vis uplovljavaju u noćnim satima. Osvijetljeni spomenik, čija će se vizura izdaleka primjećivati, a zanimanje gledatelja povećavati s približavanjem viškoj uvali, biti će jedna nova i jedna od ljepših veduta grada, a cijeli prostor dobiti će svoj puni smisao.
Bilo bi lijepo kada bi se spomenik mogao realizirati odmah, no to nije realno očekivanje, toga smo svi svjesni. No važno je da građani Visa sa svojim poglavarstvom donesu takvu odluku i da se na podizanju spomenika radi da se što prije stvore uvjeti za njegovo podizanje.
Nadalje ovdje želim potaknuti Vas vijećnike i gradonačelnika na razmišljanje o nazivanju najveće nagrade grada Visa (onoj za životno djelo), po imenu ovog viškog sina – Antun Matijašević Karamaneo. Time bi se dodatno potvrdila veličina ovog Višanina u gradskoj sredini. Mišljenja sam da bi ovo bili minimumi s kojima bi se Višani odužili Karamaneu i potaknuli druge da saznaju i uče o njemu.
Usput. Pokrenuto je i pitanje zašto se nagrada grada Visa ne dodjeljuje već nekoliko godina. Nagrada nekog grada nekom pojedincu/cima, ustanovi, instituciji i sl. treba predstavljati veliki doprinos spomenutih određenoj sredini. Komisija koja o tome odlučuje treba biti izrazito kritički usmjerena i dobro proanalizirati koji su razlozi dodjeljivanja nagrade; treba proučiti i provjeriti istinitost podataka predlagatelja i proučiti koja su to djela za koju se dodjeljuje nagrada, život osobe, a zatim „sine ira et studio“ donijeti odluku. Ako je potrebno konzultirati i osobe koje nisu nužno članovi komisije, ali bolje poznaju određenu problematiku. Temeljni razlog dodjeljivanja takve nagrade treba biti rad i zalaganje pojedinca/naca ili ustanove i sl. za Vis i razvitak grada. Jer svjedok sam da se katkada predlažu osobe čiji doprinos Visu (unatoč njihovim postignućima na poljima koja nemaju nikakve veze s Visom), je malen i to ne zaslužujuju.
Zbog toga mislim da nije niti nužno niti potrebno dodjeljivati takvu nagradu svake godine, već kada za to ima valjanog razloga. Naravno da nisam protiv toga da ako postoje valjani razlozi da se ona dodjeljuje i svake godine, no kako rekoh, treba biti oprezan. Dodjeljivanje nagrade grada Visa samo da bi se „ispunila neka godišnja obveza“ dovesti će do potpunog obezvrjeđivanja nagrade grada Visa.
Godinu kasnije došlo je do većeg rušenja borova sa sjeverne, zapadne i južne strane Batarije. Ovog puta razmjeri rušenja su bili znatno veći i ponovno je sudba htjela da nitko od djece, roditelja i prolaznika ne bude u blizini. Ne treba posebno isticati da se sve događalo ispred Osnovne (i Srednje) škole. U oba slučaja gradske su vlasti očistile teren od granja i debalâ, no ovog puta su i išli i korak dalje predvidjevši mogući pad preostalih borova, te su ih selektivno posjekli.
Sječa borova potaknula je g. Nikolu Kežića na pokretanje javne rasprave o uređenju cjelokupnog prostora, na kojoj su tijekom rasprave i glasovanja, većina sudionika zahtjevale ponovnu sadnju borova.
Ovo bi bio u najkraćim crtama sažetak događanja na ovom prostoru, a ja se javljam s prijedlogom kome posvetiti taj središnji prostor grada Visa sa smjernicama njegova uređenja. Kažem smjernicama, jer se ne osjećam dovoljno stručnim za iznošenje svoje vizije hortikulturnog uređenja cijelog prostora. Za tako nešto treba angažirati stručnjake pejsažne arhitekture i one u hortikulturi.
Vjerojatno će se svi složiti da je grad Vis grad spomenik; dovoljno je spomenuti da početci urbanizma na hrvatskom prostoru su upravo ovdje u Visu, da je ovo grad koji se razvio uz ostatke Isse, grada koji je svojim osnutkom (gradnjom), uveo današnje hrvatske prostore iz pretpovijesti u antiku. Grad je to čiji su tadašnji stanovnici (uz Farane na mjestu današnjeg Starog grada na Hvaru), donijeli pismenost, uporabu novca, podijelu zemljišta (katastar), demokratsko uređeno društvo na današnje hrvatske prostore. Revolucionarni su to noviteti. Nadalje da ne ostanemo samo na antičkom razdoblju, brojnost palača, utvrda, ljetnikovaca i drugih objekata, jasno govori o dubokoj kultunoj brazdi viške kulture i povijesti. U takvom urbanom ozračju rađali su se, živjeli i djelovali mnogi veći i oni manji, znani i manje znani viški intelektualci.
Lako je zaključiti da je grad Vis „grad spomenik“, ali grad bez spomenika koji bi obilježio mnoge važne događaje iz njegove duboke prošlosti, kao i časne i utjecajne osobe koji su ponikli na njegovoj zemlji.
Ako izuzmemo odnešeni spomenik Lijun, palima u Viškoj bitci 1866. g., primjetljivo je da su se u proteklom razdoblju na Visu podizale samo spomen ploče i oznake o događajima vezanim za II sv. rat. Svi ostali događaji i viški velikani iz njegove duboke i bogate povijesti su potpuno i svjesno zanemareni.
Ovo pišem, jer držim da je došlo vrijeme da se barem dijelom ispravi ta nepravda i to prije svega velikom viškom sinu Antunu Matijaševiću Karamaneu. Istina sjetili su se Višani svojeg sina i prije, pa su mu postavili ploču koja je govorila da je u kući Siminiati na viškom korzu nasuprot općine, rođen viški velikan, no tu je ploču za vrijeme talijanske okupacije skinuo tadašnji gradonačelnik Piero Dojmi di Lupis. Siminiatovi su bili izrazito narodnjački - hrvatski orijentirani, sudionici i hrvatskog preporoda, pa su pojednici prekinuli svoje odnose s Pierom koji je bio zet te obitelji.
Tko je Antun Matijašević Karamaneo? Vjerujem da svi znate podosta o nemu, pa neka mi ne bude zamjereno što ću ovdje ponoviti tek nekoliko kratkih podataka iz njegova života.
Rođen je u Visu 1658, pored Visa školovao se u Hvaru, Rijeci i Padovi, gdje je 1686. g. završio studije. Godine 1688. vraća se u rodni Vis gdje je postao župnikom. Nakon toga otišao je u Rovigo, pa u Padovu i Veneciju gdje je radio kao predavač i odgojitelj. Dugo je živio u Mlecima gdje se družio s iznimnim umjetnicima i znanstvenicima svog vremena. Za cijelo to vrijeme dopisivao se na hrvatskom jeziku s mnogim Splićanima, Hvaranima, Višanima i drugim Dalmatincima. Često je isticao da je Hrvat a ne Talijan i kolika važnost čuvanja vlastitog jezika. Bio je vrhunski intelektualac koji je u svojim radovima pored književnih tema pisao i o onim povijesnim. Mnoga strana djela je preveo na hrvatski jezik, a pored hrvatskoga pisao je i na latinskom i talijanskom jeziku. Njegova znanja o arheologiji su bila na visokoj razini. Matijašević je bio u svoje vrijeme, kako to navodi G. Novak, prvi arheolog Dalmacije od Zadra do Kotora. Njemu se obraćaju i Zadrani i Ninjani i Trogirani i Splićani i Dubrovčani i Hvarani i Perastani i Kotorani, i on svima njima odgovara dostojno znanstvenika svoga vremena i u mogućnostima svoga vremena.
Znanstveni rad koji ostvaruje daje zavidne rezultate i kada je u pitanju epigrafika, numizmatika i uopće poznavanje povijesti, nimalo ne zaostaje za sličnim radovima u Italiji.
Uvodno spomenuti prostor ispod batarije je idealan prostor za podizanje spomenika Karamaneu. Do ovog mjesta već vodi popločana šetnica, a glavni ulazak u perivoj bio bi s sjeverozapadne strane gdje se nalaze lijepe kamene stube tako da je ulaz u perivoj već urađen. Kao lijepi uvod u perivoj na manjem trgu pred stubama nalazi se i reljefno ukrašena kruna bunara. Drugi ulaz u perivoj bio bi sa suprotne istočne strane, od Kuta. Istovremeno cijeli prostor je okružen lijepom i skladno građenom Gospinom batarijom, Osnovnom (srednjom) školom, kulturnim centrom s gradskom knjižnicom, te neoklasicistička zgrada nekadašnje škole, danas učilište VERN, stvarajući mali viški „kampus,“ prostor u kojemu će se odgajati, obrazovati, kulturno osvješćivati i družiti Višani i uživati u lijepom pogledu na višku uvalu. Logično se nameće da taj „kampus“ u svom prostoru zaslužuje ovog znamenitog viškog sina. Ovo svakako treba biti središnji spomenik i perivoj grada Visa, čije hortikulturno uređenje trebaju osmisliti stručnjaci, ne pukim sađenjem borova, već različitim sredozemnim raslinjem. Mislim da je ovo mjesto najpodesnije jer je i središnje mjesto grada Visa koje povezuje Kut i Luku.
Spomenik bi trebalo postaviti u punoj veličini s rekonstrukcijom odjeće na temelju sačuvane slike, a u skladu s vremenom njegova življenja. Trebalo bi ga izraditi u bronci na kamenom postolju koje bi se nalazilo na nekoliko kamenih stuba s pločom o najosnovnijim podatcima o njegovu životu i radu, te viškom zavičaju. Ja ga vidim kao osobu u sjedećem položaju zadubljenu u prevođenje – pisanje ili pak čitanje, dakle u knjigu koja jer i obilježila velik dio njegova života. Takav spomenik bio bi i lijepi poticaj viškoj djeci da od samog početka svojeg školovanja spoznaju vrijednost obrazovanja, knjige, naspram svega onog što se danas nudi putem različitih oblika medija, na kojima se ističu kojekakve društvene vrijednosti ili ne vrijednosti. No ovo je moj subjektivni doživljaj, a ako ikada dođe do podizanja ovakvog spomenika njegov izgled odrediti će za to sastavljena komisija i sam umjetnik koji će ga oblikovati.
Vizuelni doživljaj za grad biti će poseban; ulazak posjetitelja u višku luku i njegov prvi dodir s gradom, onaj pogled s broda, ukazati će se posjetitelju velebni spomenik. Ovaj doživljaj biti će znatno snažniji za sve one koji u Vis uplovljavaju u noćnim satima. Osvijetljeni spomenik, čija će se vizura izdaleka primjećivati, a zanimanje gledatelja povećavati s približavanjem viškoj uvali, biti će jedna nova i jedna od ljepših veduta grada, a cijeli prostor dobiti će svoj puni smisao.
Bilo bi lijepo kada bi se spomenik mogao realizirati odmah, no to nije realno očekivanje, toga smo svi svjesni. No važno je da građani Visa sa svojim poglavarstvom donesu takvu odluku i da se na podizanju spomenika radi da se što prije stvore uvjeti za njegovo podizanje.
Nadalje ovdje želim potaknuti Vas vijećnike i gradonačelnika na razmišljanje o nazivanju najveće nagrade grada Visa (onoj za životno djelo), po imenu ovog viškog sina – Antun Matijašević Karamaneo. Time bi se dodatno potvrdila veličina ovog Višanina u gradskoj sredini. Mišljenja sam da bi ovo bili minimumi s kojima bi se Višani odužili Karamaneu i potaknuli druge da saznaju i uče o njemu.
Usput. Pokrenuto je i pitanje zašto se nagrada grada Visa ne dodjeljuje već nekoliko godina. Nagrada nekog grada nekom pojedincu/cima, ustanovi, instituciji i sl. treba predstavljati veliki doprinos spomenutih određenoj sredini. Komisija koja o tome odlučuje treba biti izrazito kritički usmjerena i dobro proanalizirati koji su razlozi dodjeljivanja nagrade; treba proučiti i provjeriti istinitost podataka predlagatelja i proučiti koja su to djela za koju se dodjeljuje nagrada, život osobe, a zatim „sine ira et studio“ donijeti odluku. Ako je potrebno konzultirati i osobe koje nisu nužno članovi komisije, ali bolje poznaju određenu problematiku. Temeljni razlog dodjeljivanja takve nagrade treba biti rad i zalaganje pojedinca/naca ili ustanove i sl. za Vis i razvitak grada. Jer svjedok sam da se katkada predlažu osobe čiji doprinos Visu (unatoč njihovim postignućima na poljima koja nemaju nikakve veze s Visom), je malen i to ne zaslužujuju.
Zbog toga mislim da nije niti nužno niti potrebno dodjeljivati takvu nagradu svake godine, već kada za to ima valjanog razloga. Naravno da nisam protiv toga da ako postoje valjani razlozi da se ona dodjeljuje i svake godine, no kako rekoh, treba biti oprezan. Dodjeljivanje nagrade grada Visa samo da bi se „ispunila neka godišnja obveza“ dovesti će do potpunog obezvrjeđivanja nagrade grada Visa.
COMMENTS