Godišnjica smrti Ivanka Farolfija (14.7.1892.-30.4.1945.), viškog načelnika i hrvatskog političara

“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše krvi i na...

“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše krvi i našeg roda, uvjeren da ćemo se svi naći uvijek složni kad se bude radilo o dobrobiti Visa, koja dobrobit nama svima bez razlike mora uvijek da lebdi pred očima.”

(Iz govora Ivanka Farolfija na sjednici općinskog vijeća Visa, 25. studenog 1936. godine)

Ivanko Farolfi, viški načelnik od 1936. do 1941. godine, a potom, nakon preseljenja u Zagreb, jedan od najvažnijih dužnosnika HSS-a i “desna ruka” Vlatka Mačeka, bio je gurnut u zaborav gotovo pola stoljeća. Danas je pak u široj javnosti poznat po sudjelovanju u Uroti Vokić – Lorković, čija je posljedica bila i njegova tragična smrt. Pomalo u sjeni toga je ostalo Farolfijevo ranije političko djelovanje na samom Visu, njegov utjecaj na rodno mjesto i promjene koje je tamo izvršio. Stoga je godišnjica njegove smrti prigoda za još jedno podsjećanje na tu značajnu osobu iz viške i hrvatske povijesti, ali i na čitavu, danas izumrlu, obitelj Farolfi.

Ivan Krstitelj Farolfi, zvan Ivanko,  rodio se u Visu 14. srpnja 1892. godine, kao najstarije dijete Ivana Krstitelja i Ivke Farolfi . Obitelj Farolfi doselila se na otok Vis iz Venecije u prvoj polovici 18. stoljeća te kroz nekoliko generacija dala niz pripadnika koji su odigrali značajnu ulogu u razvoju Visa, posebno onom gospodarskom, s obzirom da su se uglavnom bavili  trgovinom. Zanimljivo je da su prvi članovi obitelji koji su došli na Visbili židovske vjere. Tako je u maticama zapisano je da se  dana 24. lipnja 1727. godine u dobi od četrdeset godina pokrstio “Jacobus Abelus Iudeus ad lumen ueritatis Fidei catolice”,  primivši  imena Ivan, Pavao i Šimun te prezime Jakša – Farolfi. Pokrstila se i njegova žena Stella koja je uzela novo ime Marija Šimica te sinovi Abraham (novo ime – Antun), David (Petar) i Mojsije (Ivan Krstitelj). Isti dan,  Ivan i Marija su se vjenčali u viškoj crkvi, a kumovi su im bili članovi plemićkih obitelji Jakša, Hectoreo i Lupis. Obitelj je kasnije iz svog prezimena izostavila dio “Jakša”, koje je dobila po svojoj kumovskoj obitelji,  i od početka 19. stoljeća se naziva samo “Farolfi”. Prvobitno su živjeli na Kutu, ali nakon što su se obogatili, sagradili su novu, vrlo reprezentativnu, kuću na predjelu “Kalafotovo” u Luci. S vremenom su se rodbinski povezali s ostalim uglednim viškim obiteljima, tako da je Ivanko Farolfi bio u bliskom srodstvu, među ostalima, i s hvarskim biskupom Mihom Pušićem (1880-1972). Tijekom gotovo dva stoljeća svog življenja u Visu, Farolfiji su održali tradiciju da najstarije muško dijete u svakoj generaciji dobije ime “Ivan Krstitelj”. To je bio slučaj i s Ivankom Farolfijem.

Njegova majka Ivka (1871-1955) rodila se u Puli u obitelji austrijskog pomorskog časnika Ferdinanda Linarola, koji je bio podrijetlom iz Boke Kotorske, ali se nakon rođenja kćeri skrasio na Visu, odakle mu je bila supruga Antica Machiavelli.

Ivanko Farolfi je pučku školu pohađao u rodnom Visu, a gimnaziju na hrvatskom jeziku u Zadru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatim je kraće vrijeme boravio opet u Zadru, a potom se vratio Vis, gdje je radio kao javni bilježnik. 1922. godine oženio se s Ankom Bradanović – Domicinom (1895-1991), također iz ugledne viške trgovačke obitelji. Već u drugoj polovici 1920-ih politički se aktivirao kao član se u HRSS-a, odnosno kasnijeg HSS-a. Bilo je to razdoblje kraljevske diktature, kad je Visom dominirala Radikalna stranka pod vodstvom Ivana Ruljančića. Ona je poticala prijelaz težaka na pravoslavnu vjeru i oštro progonila političke neistomišljenike, među kojima se Farolfi ubrzo nametnuo kao vođa. Na državnim izborima 1935. godine bio je zamjenik dr. Josipa Berkovića, kandidata HSS-a za kotar Hvar.

Nakon što je na općinskim izborima u Visu 1936. godine uvjerljivo pobijedio HSS, osvojivši čak 21 od 24 vijećnika, Ivanko Farolfi je postao viški načelnik . To je bio i  konačan kraj desetogodišnjeg razdoblja u kojem je viškom općinom vladala politička opcija vjerna centralističkoj politici beogradskih vlasti. Za njegove uprave, sređene su financije viške općine, koje su ranije bile u nezavidnom stanju uslijed zaduživanja prethodnih općinskih vlasti. U skladu s osnovnim postavkama HSS-a, posebna pažnja se posvećivala položaju težaka i ribara i popravljanju njihovih životnih uvjeta, naruđenih velikom gospodarskom krizom. Također, pokrenut je niz javnih radova, posebno na uređenju puteva, lučica, lukobrana i cisterni za vodu. Sagrađena je nova zgrada poljoprivredne zadruge na današnjem viškom pristaništu, a rasadnik palmi koji se tu ranije nalazio je preseljen na novu lokaciju. 

Započeta je i gradnja Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”). Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “Vis” i drugih, osnovanih da budu protuteža društvima koje su osnovale ranije viške projugoslavenske vlasti. Nova politička strujanja u općini bila su vidljiva i po tome što je HSS-ova općinska uprava odbila naći smještaj za pravoslavnog svećenika u Visu, a isto tako je odbila financijski podržati tiskanje knjige Grge Novaka o povijesti Visa, smatrajući ga režimskim čovjekom.

Farolfi je svoju političku trezvenost, pa i ljudskost, naročito pokazao u travnju 1941. godine, kada je tijekom dva tjedna u razdoblju između raspada Kraljevine Jugoslavije i dolaska talijanske vojske na otok spriječio izbijanje kaosa u Visu i zajedno sa svojim pomoćnikom Petrom Vojkovićem, zapovjednikom Hrvatske seljačke zaštite, održao red i mir u mjestu. Neki ekstremniji pripadnici pokreta su tada predlagali da se uhapšeni Višani projugoslavenskog opredjeljenja, koji su su bili zatvoreni u Batariji, svi postrijeljaju, a njihov vođa Ruljančić javno objesi. Farolfi je odugovlačio s odlukom, znajući koliko bi ikakva osveta nad političkim protivnicima trajno zatrovala odnose među Višanima. Na koncu su svi zatvorenici bili pušteni na slobodu.

Na funkciji načelnika ostao je do  svibnja 1941. godine, kada su potpisani  Rimski ugovori, kojima je otok Vis postao dio Mussolinijeve Italije. Ubrzo nakon toga, napustio je Vis na osobni poziv Vlatka Mačeka i preselio se u Zagreb, gdje je radio kao odvjetnik. Postao je tajnik ratnog vodstva HSS-a, a kad je Maček pritvoren od strane ustaških vlasti, s još nekoliko stranačkih suradnika preuzeo je vodstvo čitave stranke. Uspostavio je veze s višim časnicima oružanih snaga NDH, a također, zajedno s Ivom Krbekom, vodio je u siječnju 1944. pregovore s predstavnicima partizanskog pokreta o mogućnosti njihove  suradnje s HSS-om. U ljeto 1944. bio je opunomoćenik stranke u pregovorima s ministrima u vladi NDH, Antom Vokićem i Mladenom Lorkovićem. U to doba već je postalo jasno da se bliži poraz Hitlerove Njemačke, s čime bi i daljnje postojanje neovisne hrvatske države postalo upitno. Stoga je glavna tema pregovora bila detaljna  razrada plana kojim se trebalo osigurati mirno povlačenje Ustaša s vlasti i prelazak NDH na stranu Saveznika. Nakon javnog razotkrivanja Urote Vokić – Lorković, zajedno s njenim ostalim sudionicima, početkom rujna 1944. godine bio je uhićen i Farolfi. Prvo je bio zatvoren u Koprivnici, a potom u kaznionici u Lepoglavi. Tamo je obolio od trbušnog tifusa, no do zadnjeg trenutka se nadao oslobođenju, bilo od strane ustaških vlasti, čiji se pad već nazirao, bilo od nadolazećih partizanskih jedinica. Zatvorenici su počeli sumnjati u sretan ishod događaja tek krajem travnja 1945. godine, kad su ustaške jedinice započele bušiti zidove kaznionice i postavljati eksploziv u njih, bez da su dale ikakvu obavijest zatočenicima o njihovoj daljnjoj sudbini. 

Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama. Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su svaljivali na nekog drugog.

Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je još poživio.

Kako Ivanko Farolfi nije imao djece, a bez muških potomaka su ostale i obitelji njegovih stričeva Ante i Vicka, to prezime se ugasilo. Međutim, njegove političke stavove, a kao posljedicu toga, i sličnu stradalničku sudbinu, naslijedio je Jozo Ivičević Bakulić (1930 – 2008), sin njegove sestre Antice, udane za viškog liječnika dr. Franu Ivičevića Bakulića. Kao glavni tajnik Matice Hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća, osuđen je 1972. na pet godina zatvora (smanjeno na četiri godine), od kojih je dvije izdržao u Lepoglavi, zatvoru gdje je ubijen i njegov ujak.

GORAN MLADINEO

UREDNIČKI DODATAK:

I za kraj moj mali, skromni urednički dodatak ovom Goranovom trudu i inicijativi da se prigodno obilježi godišnjica smrti Ivana Farolfija :

Dok sam fotografirao kuću Farolfijevih i spomen ploču naišao je viški težak Marko Poduje - Veli. Pitam ga, sjeća li se Farolfija. Naravno, smije se Marko  (r. 1929.). Farolfi je uvijek nosio štap, vrtio ga i lupkao bi se njime po leđima. 

- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.

Nekako mi se Veli baš uklopio u ovaj post, zar ne?

N.K.