Goran Mladineo: Filmski život viškog "legota" Alviža Genicea

„Da sam bio dosljedan svojim načelima mogao sam se spasiti od nepredviđenog brodoloma. Ali ploveći uvijek uz pogodni vjetar htjedoh se pribl...

„Da sam bio dosljedan svojim načelima mogao sam se spasiti od nepredviđenog brodoloma. Ali ploveći uvijek uz pogodni vjetar htjedoh se približiti luci koju sam imao na vidiku, a da nisam promislio da bi vjetar mogao promijeniti smjer te da bi brod, ne mogavši se othrvati oluji, izgubio i onaj dio robe koji sam mogao ostaviti u sigurnoj luci bez opasnosti ili rizika. Ali bilo je pogodno godišnje doba, a slijedom stvari može se pretpostaviti da se ljeti ne događaju duge i opasne oluje.“

(Kratki rezime života Alviža Genicea, od strane njega samog)

Kako je gospodin Kežić već dobro primijetio, iz viške povijesti je izronio uistinu zanimljiv lik. Ne može se reći slabo poznat, prije potpuno nepoznat Višanima, uključujući i mene. Riječ je o Alvižu Geniceu, plemiću i pustolovu s prijelaza iz 18. u 19. stoljeća. Iz povijesnog zaborava ga je izvukla dr. sc. Ljerka Šimunković, koja se upustila u mukotrpan posao prijevoda i obrade knjige njegovih sjećanja. Što nije bio najlakši zadatak ako se uzme u obzir autorov rukopis, a i njegova ne baš pohvalna pismenost i izražavanje na lošem talijanskom jeziku.  No, konačni rezultat njenog truda je knjiga koju se svakako može preporučiti svim čitaocima, pa i onima kojima povijest nije najzanimljivije područje, s obzirom da je njena tema vrlo zabavan, gotovo filmski život jednog, moglo bi se slobodno reći, viškog „legota“.

Alviž, što je mletački oblik starog imena Luigi, Ghericeo se rodio u Visu 1767. godine. Prezime će promijeniti u još zvučnije „Geniceo“ tek u dobi od trideset godina kad već bude živio u Beču. Ni jedna ni druga varijanta prezimena ne asociraju odmah na Vis, što nije slučajno, jer je riječ o plemićkoj obitelji podrijetlom sa Korčule, koja je tamo još nosila „obično“ prezime Geričić. Alvižov otac Antun je radio kao javni bilježnik u Visu, a majka Petronila, djevojačkog prezimena Ostoja, je bila rodom s Hvara.

Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac, te ga majka upisuje kao učenika u splitsko sjemenište. Ta je ustanova pružala najbolje dostupno obrazovanje, a Alviž je primljen u njega kao vanjski učenik, što znači da nije bio obavezan postati svećenik po završetku školovanja. To je bila sreća, i po njega i po sjemenište, jer se vrlo rano vidjelo da Alviž baš i nije najpogodniji kandidat za takvo zanimanje. Kako piše u knjizi: „Budući da je bio razvijen za svoje godine, ubrzo postaje ljubavnikom žena koje su uglavnom imale starije muževe.“

U Splitu se i zaljubio, u svoju rođakinju Reginu, koja je ipak izabrala bolju „partiju“, splitskog gradskog kapetana Pizzamana. Alviž je često spominje u svojim zapisima, i očito je da je nikad nije potpuno prebolio.

Po završetku školovanja se vratio na rodni Vis, gdje je dobio posao činovnika u kancelariji za kaznene prijestupe. Takav, za njegov karakter, vrlo dosadan posao ga nije previše ispunjavao, pa je uzeo u zakup velike zemljišne posjede na Visu i počeo proizvoditi vino. Problem je bio što se viško vino nije imalo kome prodati, no Ghericeo je našao rješenje i za to. Sklopio je ugovor za izvoz viškog vina s kapetanima đenoveških brodova, pri čemu su i on, i kapetani i mali viški vinari zarađivali velike svote novca. No, u tom poboljšanju svog standarda, a i statusa u mjestu, Alviž nije dugo uživao. Razlog je bila njegova nemirna i nezgodna narav. Što se dogodilo? Isto što mu se moglo dogoditi i da danas živi na Visu: problemi sa susjedima i neriješeni imovinsko – pravni odnosi. Ghericeova kuća u Visu je dijelila zajedničko dvorište s kućom susjeda prezimenom Milinković. Jednog dana, susjed je počeo zidati terasu i gustirnu bez ikakve prethodne obavijesti, zatvarajući time Ghericeu pogled s prozora na dvorište. Uslijedio je sukob, kojeg je sam Alviž Ghericeo opisao svojim simpatično nonšalantnim tonom, kao da je riječ o potpunoj sitnici:

„Obuzela me dalmatinska vatra. Uzimam lovačku pušku napunjenu sačmom za zečeve, prepiremo se i ja opalim hitac iz puške u svog protivnika, zbog čega ovaj nesretnik smrtno nastrada, a ja očajan zbog svog žara.“

Alviž dalje piše da je „događaj“ izazvao nemir u mjestu, te da se pred njegovom kućom odmah skupilo više stotina Višana, koji su mu došli izraziti podršku znajući da je pokojni susjed bio nezgodna osoba. Da li je to baš bilo tako, ili je autor malo uljepšao nezavidnu situaciju u kojoj se našao, danas ne možemo znati sa sigurnošću. Sigurno je jedino da je autor zaključio da bi mu bilo mudro na neko se vrijeme maknuti s rodnog otoka, pa se našao u Veneciji. Od tamo je, koristeći svoje veze po Splitu i Trogiru, a stekavši i neke nove u Veneciji, uspio isposlovat da udovica ubijenog povuče tužbu. Kako je sam zadovoljno napisao: „Nisam platio ni troškove.“

U Veneciji je živio vrlo udobnim životom, zarađujući novac na kartama i dalje ga posuđujući uz kamatu mletačkim plemićima. Da pokaže da je postao „netko“ iznajmio je za stanovanje treći kat poznate palače Giustinian na Canalu Grande, te tu doveo i svoju majku, za koju je bio vrlo vezan. Detalje njegovog boravka u Veneciji je suvišno prepričavati, s obzirom da teško itko to može tako zabavno sažeti kao sam Alviž Ghericeo (sada već Geniceo). Primjer za to:

 „Ja sam dakle živio u Veneciji u izobilju, moći i ugledu, a to su bili najslađi dani moga života. U meni je sjajila mladost, a moja sklonost za lijepim spolom bila je velika. Nije bilo neke metrese koja bi izbjegla mojoj požudi te sve što je bilo najočuvanije i najrjeđe u tom pogledu, a da međutim nikada nisam pravio izvanredne ekonomske slabosti.“

Kako je došao u sukob s mletačkim šefom policije, napušta Veneciju i seli u Beč. I tom gradu se morao predstaviti sa stilom, pa je iznajmio palaču na Trgu svetog Stjepana, odmah kod katedrale. To je već bilo doba Napoleonskih ratova, kaotično i nesigurno, a time i idealno za špekulante kao što je bio Alviž. Zaradio je ogroman novac baveći se financijskim špekulacijama, od čega je kupio više dvoraca u okolici Beča. U najvećem od njih, Jeutendorfu, organizirao je kartanje i kockanje, zbog čega je bio pod prismotrom austrijske policije. U Austriji je bilo dopušteno kartati i kockati, ali je to raditi za novac bilo ilegalno. Kako je upravo ovo zadnje Alvižu bio glavni izvor prihoda, često se nalazio u problemima s policijom. No, ostala je zabilježena i njegova druga, plemenita, strana. O svom trošku je kupovao namirnice i pomagao okolne seljake u ratno doba, koje je uvijek pratila glad i bolesti. Također, obilno je potpomagao i lokalni samostan, kojeg su bili zapalili Napoleonovi vojnici. U znak zahvale, redovnici su dali napraviti njegov portret i objesiti ga u svojoj blagovaonici. Njegov prijatelj Dominik Garagnin iz Trogira mu piše: „Nije nimalo čudno da ste u Budimu naišli na dobar prijem kod glavnih obitelji, jer vas je dovoljno upoznati da odmah postanete svima drag i poželjan.“

Međutim, Geniceo je osjetio pojačani pritisak policije u Beču, i odlučio se, što je uvijek bilo njegovo rješenje u takvim situacijama, na neko vrijeme skloniti. Ovaj put se odlučio nakratko povući na rodni Vis. Bilo je to tijekom 1814. godine, u vrijeme kad je otok bio pod vladavinom Britanaca, koji su se upravo spremali povući i predati Vis Austrijancima. Alviž Geniceo je dragocjen svjedok tih događaja iz prve ruke. Kako je sam sažeto i pronicljivo zapisao: “U međuvremenu su Englezi otputovali te se otok vratio starom siromaštvu. Dobit onih dobrostojećih stanovnika uporabila se za gradnju kuća, koje su kasnije postale beskorisno kamenje. Stranci i gusari zaradili su novce i otputovali, a ja sam ostao bez ičega.“

Geniceo se nije mogao predugo zadržati na, za njega, premirnom Visu, pa je tako idući za austrijskom vojskom dospio sve do Napulja, gdje je neko vrijeme bio jedna od glavnih vojnih opskrbljivača namirnicama. No, nekako u to vrijeme kao da su ga počeli napuštati njegova sreća i uspjeh; novac se osipao, darovi za ljubavnice postajali sve češći i sve skuplji, mjenice su se olako potpisivale, a dugovi nisu mogli vraćati. Postao je žrtva lihvara, proglasio stečaj, a svi njegovi dvorci po Austriji prodani na dražbi. Izgubljen, počeo je lutati po čitavoj Europi. Tako je zabilježeno da je kraće vrijeme živio u Münchenu, Hamburgu, Parizu i Londonu. Čak se 1830. godine, već pod stare dane, namjeravao priključiti kao dobrovoljac francuskoj vojsci u pohodu na Alžir. O tim godinama lutanja je jako malo pisao, za razliku od detaljnih i bogatih opisa svojih sretnih dana u Veneciji i Beču, iz čega nije teško zaključiti da mu je to vjerojatno bilo najteže razdoblje života. Izmoren i već ostario, vratio se još jednom u Beč, u očajničkom pokušaju da dokaže da je on prevaren i da su mu posjedi nepravedno oduzeti. Od toga nije bilo ništa. Uslijedio je konačni povratak na rodni Vis.

Jedino je na Visu uspio sačuvati nešto imovine i obiteljskih zemljišta, jer je tim dijelom nasljeđa upravljala prvo njegova majka, a onda obiteljski prijatelj Dojmi, pa Alviž nije uspio i to negdje potrošiti ili založiti. Pretpostavlja se da se na Vis trajno vratio najkasnije 1836. godine, jer je tada zabilježen kao kum u viškim matičnim knjigama. Na otoku je proveo svoje posljednje dane. Oni se baš i nisu mogli usporediti s njegovim ranijim načinom života, s obzirom da Geniceo u zapisima svoje viške „pustolovine“ opisuje tako što nabraja koje povrće uzgaja (nešto češnjaka, luka i krumpira), kaže da nema ništa i da se ne nada oslobođenju iz takve mizerije. Tako se zatvorio cijeli krug jednog nemirnog i pustolovnog života, od dječaka kojeg je majka poslala u Split da mu omogući bolji život, do starca koji se vratio u rodno mjesto gotovo bez ičega, samo da dočeka smrt. U Visu je i umro u prosincu 1840. godine. Kako se nikad nije ženio ni imao djece, viška općina je preuzela sve njegove preostale posjede.

Riječ je o osobi, može se na na koncu zaključiti, koja nije zadužila svijet ni nekim velikim otkrićem ni postignućem druge vrste. No, isto tako, riječ je i o osobi koja je ne samo zanimljiva, nego i značajna, jer u svojim zapisima pruža sliku jednog stvarnog Visa i stvarne Europe u vremenu u  kojem  je živio, i to prilično burno i ispunjeno, prije gotovo dvjesto godina. U tome je i najveća vrijednost ove knjige, za koju bi za početak bilo dobro da se nađe bar u nekoliko primjeraka u ponudi viške knjižnice. Dugoročno, ovog simpatičnog i do sad potpuno zaboravljenog pustolova, njegovo rodno mjesto bi moglo „iskoristiti“ i u turističke svrhe. Jer povijest nisu samo godine i bitke, povijest su i ovakve priče zanimljivih ljudi.

GORAN MLADINEO