Sjena u ogledalu

Foto: Željko Vojković U ogledalu je bila sjena – zato što jesmo sjene mi koji se gledamo u zrcalima tražeći skrivena ja i skrivena mi. Nas i...

Foto: Željko Vojković

U ogledalu je bila sjena – zato što jesmo sjene mi koji se gledamo u zrcalima tražeći skrivena ja i skrivena mi. Nas i nije tako malo! Ima nas po nekim bridovima između zidova tišine i ignorancije – Umjetnici svijeta. Intelektualci. Ljubopitljivci... pripovjedači, plesači, svirači, glumci ; mi koji se umijemo radovati i nevidljivom i neopipljivom svijetu koji postoji unatoč svojoj samozatajnosti i skrivenosti. To nam, među ostalim, tumači i poetsko dramska i baletna predstava vrsnoga baletana Velimira Foretića Delonova iz Komiže te snažna poetska riječ pjesnikinje i novinarke Sanje Sviličić iz Visa te glazbenika Nataše Pavlov i Renata Vidakovića. Emocije, snažne ekspresije neizrecivog jasno nam se nude u dubokoj tišini ženske geste Sanje Sviličić i u virtuoznom pokretu Velimira Foretića. Iako početno zamišljena kao govor poezije i baletni pokret, predstava održana u utvrdi Batarija u Visu preinačena je u govor tišine i u škrt baletni pokret namjerno. Tišinom i nijemim gestama dalo se značenje prosvjeda – zbog gluhoće koja je u Visu obavila ovaj umjetnički projekt. Nad polupraznim gledalištem koje je dočekalo namjerno prešućenu predstavu nadvila se sjena savjesti koja se mučki skrila pred istinom da ogledalo zrcali i savjest samu. Umjetnici, izazvani tim tajenjem i tim omalovažavanjem i tim grčenjem pred činjenicama umjetničkih raznolikih i autentičnih izraza – otplesali su, odglumili, odsvirali i izgovorili nadahnutu predstavu – svim preprekama unatoč. Dojmljivo i korektno, bez ljutnje i bez optužbi na pozornici samoj. U tome je uživala i publika, kao što su se podsmijehu izvrgli baš oni koji su se – nepozvani – smatrali sudijama.

Irma Kovačić