Anči Fabijanović: Razgovor s don Paulinom Bjaževićem

Moj blog i ja smo ovdje samo domaćini. Ideja za ovu objavu je Goranova (uz to je i sam pretipkao tekst!), kao i uvod, a meni je uistinu bila...

Moj blog i ja smo ovdje samo domaćini. Ideja za ovu objavu je Goranova (uz to je i sam pretipkao tekst!), kao i uvod, a meni je uistinu bila čast "ugostiti" gospođu Anči Fabijanović i njenog sugovornika don Paulina Bjaževića. (N.K.)

Ovaj rijedak, u pismenom obliku zabilježen, uvid u promišljanja don Paulina Bjaževića, uvid koji je još dragocjeniji sada kad don Paulina više nema, ostao je za sve nas, a i za neke buduće Višane, zauvijek sačuvan na stranicama Knjige razgovora „Voljeti Vis“, koja je izašla u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vis 2010. godine. Gospođa Anči Fabijanović, autorica spomenute knjige, pa tako i ovog intervjua koji je u njoj objavljen, vrlo je rado dopustila njegovo korištenje i ponovno objavljivanje u virtualnom obliku, da bi se i na ovaj način odala dužna počast i sačuvalo sjećanje na dugogodišnjeg, sveprisutnog i zaslužnog viškog župnika. (Goran Mladineo)

Don Paulin Bjažević

Viški župnik

„Uvijek ima vremena za svoje župljane, u razgovoru je i srdačan i odmjeren, uvijek točan, na euharistiji predan, a u propovjedi odmjeren i odlučan. Takav je don Paulin Bjažević, Komižanin na službi u Visu, svećenik i župnik kojega svi zovu don Pavulin. A on dijeli sve dobro i zlo s vjernicima koji mu vraćaju vjerom i poštovanjem.“

(Ovako je don Paulina, na samom početku razgovora, autorica predstavila čitalačkoj publici)

„Ne zaboravimo naše pretke i vjeru koju su nam ostavili“

• Kako biste predstavili Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Visu koju vodite? Koliko ima vjernika i jesu li redoviti na svetim misama koje vodite?

Ako se govori o tome kako predstaviti višku župu, mogu reći da je ona, poput većine naših župa, tradicionalna. Tradicija u sebi ima više pozitivnih stvari koje, možda, gledajući današnjim očima izgledaju kao nešto zaostalo, no i izvanjska očitovanja govore o duhu vjere koju mještani još uvijek u sebi nose. S te strane ja sam uvijek za pozitivnu tradiciju. Što se tiče broja vjernika, prije pet – šest godina blagoslovio sam oko 360 kuća u Visu, sa devetstotinjak vjernika. Na drugi dio pitanja odgovorio bih ovako: na nedjeljne mise dolazi oko 250 vjernika. Dakako, o blagdanima ih ima više.

• Od aktivnosti vezanih uz crkvu u Visu su biblijska grupa te vrlo aktivni crkveni zbor koji ima dugu tradiciju?

Ne želim se zaustaviti na broju vjernika na nedjeljnoj misi, već tome nadodati i jedno drugačije zajedništvo u vidu molitvenih grupa, rada s djecom, i mlađom i starijom, kojima omogućujemo da subotnje vrijeme, kao pripremu za misu, provedu uz igrice, kvizove i ostalo.

• Dolaze li?

Mlađih zna doći i do pedesetak, ali na žalost, kao i svugdje, problem je od šestog do osmog razreda osnovne škole. Ne mogu ne istaknuti i crkveni zbor koji je aktivan desetljećima i zaista kvalitetan. To je mješoviti zbor, a u zadnje vrijeme pristupulo mu je nekoliko mlađih članova, što ga je i osvježilo.

• Koliko dugo vodite višku župu?

      U Vis sam došao za župnika 1983. godine, i to je sad već prilično lijepi broj godina u istoj župi za jednog župnika. U samom početku dao sam naglasak na našu župnu zajednicu koja nije izdvojena ni iz crkvenog ni iz nacionalnog bića. Stoga mi je dobro došla proslava 400. obljetnice župe 1987., kada je gost naše župe bio blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Smijem reći da je i on bio oduševljen ne samo otokom nego još više ljudima na otoku. Usput rečeno, kad smo zadnjeg dana proslave na kraju mise zapjevali „Lijepu našu“ udario me je laktom o desno rame i rekao: „Zar se to smije ovdje pjevati?!“

       A da li višku župu volim? Kad je ne bi volio davno bih otišao. Mislim da je za mene, jer to je moj rodni otok, uvijek nekako najradosnije „biti među svojima“. Dakako, čovjek uvijek može dati i više.

• Predstavite nam viške crkve – uz Spilice tu su još crkva sv. Duha, ili po domaću na Duh, pa crkva na Kutu, a ne smijemo zaboraviti ni crkvu svetoga Jurja…Surađujete i s Franjevcima koji samostan i crkvu imaju na poluotoku Prirovo?

Naša župa ima pet crkava i samostan na Prirovu. Svaka crkva ima svoju vrijednost i svoju povijest. Mnogi stranci pitaju koliko crkava imamo. Znam im odgovoriti: imali smo dobre pretke. Ali problem je kako sve to održavati. Dao sam prednost župnoj Uznesenja Blažene Djevice Marije zvanoj Spilice. Krov je potpuno obnovljen, kao i veći dio iznutra, a sada počinje liječiti rane izvana od bombe iz Drugoga svjetskog rata. Upravo se postavlja skela za obnovu najveće preslice u cijeloj Dalmaciji. Obnovili smo i crkvu na Duhu, svetoga Ciprijana, a crkva sv. Jurja obnovljena je u potpunosti 1999.
Meni je draga crkva svetog Nikole u Dolu koja je možda nekad bila dio benediktinskog samostana, kako neki vole reći. Ipak, dok jedno popraviš drugo propada...

• Svećenički poziv je vrlo odgovoran i traži mnoga odricanja. Ali donosi i radosti. Kako biste Vi opisali svoje svećeništvo, i posebno poziv koji ste dobili od Boga u Komiži još kao dječak?

Da, mnogi znaju pitati svećenike: Kako ste postali svećenik? Ja mogu jednostavno odgovoriti – želio sam biti svećenik. Kao što netko želi biti arhitekt, liječnik, ribar ili što drugo. Otišao sam župniku, pokojnom don Mirku Kačiću, i rekao mu da bih išao u svećenike. On mi reče: „Pođi kod doktora“. – Odgovorih mu: „Ali, ja sam zdrav“. A on kaže: „Neka to doktor napiše“. I poslao me u sjemenište u Zadar, dakako preko biskupa. Svaki posao, pa tako i svećenički rad odgovoran je, a odgovornost ovisi o onomu koji radi. No, i odricanja kasnije znaju pružiti mnogo radosti.

• Vis je otok na kojem ste se rodili, na kojem službujete. – Kako ga doživljavate u svjetlu promjena. Od političkih do onih društvenih?

Kada sam došao na Vis za župnika 1983., imao sam jedno krštenje. U sljedeće četiri godine ni jedno vjenčanje. Prisutnost vojske i općine, u dakako ono „Ne smiješ ići u crkvu“, svakako se osjećalo. Nastankom hrvatske države i u Visu se pojavilo neko olakšanje, i ljudi koji dotada nisu smjeli, polako ali stidljivo ulazili su kroz crkvena vrata. To će se pokazati i po odazivu djece na vjeronauk, kako u školi tako i u župi.

• Kako u poplavi površne zabave poput Interneta i ostaloga, s oltara i u izravnom kontaktu uspijevate djelovati na vjernike?

Globalizacijom i umrežavanjem ljudi sve više vjeruju virtualnim dostignućima, i kao da i sami postaju virtualni ljudi. Nikakvo čudo da se time gube klasične vrijednosti koje su neprolazne. Sveti Pavao je prije 2000 godina primijetio da ima ljudi koji dobro proglašavaju zlim, a zlo dobrim. Današnja medijska sredstva kao da to potvrđuju. Ali, uvijek ima onih koji će crkvi vjerovati i onih koji neće. To će biti tako do kraja svijeta.

• Ne prezate od pokude s oltara, npr. kad mladi krizmanici za vrijeme mise izlaze iz crkve…Poznato je da se čvrsto držite crkvenih zakona kad je riječ o krštenjima i ostalim sakramentima.

Svećenicima je najteže kada trebaju što kritizirati, ili kuditi kako vi rekoste. Ali nekad je i to potrebno. Nema tu ljutnje. To je jednostavno opomena, upozorenje da se može i drugačije. Dakako, ne samo ja kao svećenik, nego i vjernici – svi se trebamo držati crkvenih zakona koji će oplemeniti ljude. – Pokušajmo ukinuti prometne znakove i snaći se u prometu!

• Zadovoljni ste, znam iz prijašnjih razgovora, obnovom slike Majka s djetetom Santacrocea u crkvi na Spilicama, te obnovom same crkve za koju dosta novaca izdvaja Ministarstvo kulture, ove godine npr. dvjesta tisuća kuna. Ali prilaže i domaći svit. To veseli, zar ne?

Crkvena kulturna baština nije samo zgrada, u njoj ima i vrijednih slika, kao što ste naveli ovdje je to Santacroce s Majkom Božjom i djetetom. Slika je dosta godina bila na restauraciji, ali sada sja novim sjajem. Obnovljena je i slika sveti Ivan krstitelj iz crkve sv. Duha, i očekujem da će se uskoro vratiti u crkvu.

Bez podrške Ministarstva kulture ne bi mogli učiniti onoliko koliko smo učinili – to je ipak najznačajniji oblik financiranja crkvenih vrednota.

• Crkveni turizam je moguće razviti?

Prije  par godina došli su k meni s idejom da bi se turistima moglo omogućiti razgledavanje crkava. Odgovorio sam: „Nađite čovjeka koji će biti voljan voditi ih i snositi odgovornost“. – Međutim, nije bilo volje.

• Mnoge afere vezane uz katoličku crkvu stvaraju mediji koji joj uglavnom nisu skloni. Vi ste prema medijima vrlo kritični i uvijek preporučujete katolički tisak. Kako, posebno mladima, u tom svjetlu pojasniti stvari, „otvoriti oči“ za vrijednosti kao što su moral, poštovanje, neporočnost, duhovnost – kako im približiti Božji nauk?

Iz osobnog iskustva znam, a to znaju i drugi, da su mediji često okrenuti traču. Uglavnom se piše zato da se novine prodaju, a rjeđe radi objektivnog prikaza stvari. Kada je riječ o moralu, poštovanju, neporočnosti onda za to najčešće nema mjesta. Zlo je u novinama mnogo zanimljivije, pa negativci često postaju i idoli. Kada se javlja destrukcija morala, prije ili poslije doći će i do destrukcije materijalnog svijeta. Ako mladi nauče živjeti bez ikakve stege, što će biti za par godina ako neće imati sredstva za ispunjenje svojih želja i hirova? Pitamo se otkud depresija. Mislim da je odgovor sadržan u prethodnom pitanju. Dakako, vjernici bi trebali više čitati crkveni tisak koji zna biti sasvim oprečan onomu svjetovnom.

• Za Dan grada Visa uvijek se slavi i njegova zaštitnika svetoga Jurja. Predstavite malo toga sveca, kakvo je njegovo značenje za Vis i zašto je baš on izabran za zaštitnika grada?

Postoji razlika: jedno je proslava zaštitnika grada, a drugo zaštitnika župe. Grad od davnine ima svoga zaštitnika sv. Jurja, i uvala se tako zove. Župa slavi svoga zaštitnika na blagdan Uznesenja blažene djevice Marije ili Vele Gospe. No, kako je taj dan Velo Selo prihvatilo primat u slavljenju Gospe – i neka je tome tako – više stavljamo naglasak na blagdan svetoga Vicenca koji je dva dana poslije Vele Gospe. Obnova Dana sv. Jurja, zaštitnika grada, zapravo je nastala odlaskom vojske, kada smo prvi put nakon Domovinskog rata slavili misu, u tada još uvijek ožičanom prostoru toga dijela luke – bili smo u strahu…

• Što mislite kakva je budućnost vjerskog života na ovom otoku koji je udaljen od kopna, ali baš zato ima ono nešto posebno, onu osamu daljine i širinu koje samo more daje. Što vi osobno volite u Visu i na Visu?

Činjenica je da je svijet postao globalan. U toj globalnosti osjećaju se mnoge manjkavosti, osobito duhovnog karaktera. Nije nikakvo čudo da su se na zapadu počeli javljati pokreti mladih koji traže upravo duhovnu hranu. Prvi koraci us možda teški, ali vjerujem da će i ova kriza proći, kao što su kroz povijest nadolazile i nestajale i mnoge druge. U tom kontekstu gledam i otok Vis. Kada me pitate što osobito volim na Visu, započeo bih od onog prvog kamena u mojoj kali, pa redom sve do ovog križa na preslici Spilica koji se raspada. Obnavljajući crkve vjerujem da ostavljamo i trag za buduća pokoljenja. Sve što želim i mojim župljanima i mojim otočanima je da ne zaboravimo i ne zanemarimo naše pretke i vjeru koju su nam ostavili.